FAMOZNO: DANI REPLIKA
koje, opet, proizilaze iz apsolutnog pomanjkanja samorefleksije, što će reći kritičkog promišljanja o vlastitim mislima, uverenjima i postupcima, kao i razmišljanja o prirodi stvarnosti.
Tamo gde nema samorefleksije - kao što je npr. nema kod „nas“ (jebo ja nas), svaka se misao smatra večnom istinom i mišlju velikih ljudi, pa još kad se takva sakata misao nacionalizuje, pa kad se počne misliti „srpskom mišlju“ (Koštunica), sa „srpskog stanovišta“ (koje je Lompar iždžepario od Crnjanskog), brzo se počne misliti guzicom i na kraju stvari odlaze u 3LPM.
Neki moji nacionalno svesni i politički korektni drugari iz one kafanice znali su da mi prebace da u mojoj tezi o lošem kvalitetu srpske psihologije i srpskog mišljenja ima natruha autorasizama (mali omaž Abu Ćirjaku), na šta sam odgovarao da je to koješta, da je s nama u rasnom i biološkom smislu sve u redu, da je problem u tome što nas (jebo ja nas) srpska misao i srpsko stanovište već dvesta godina ubeđuju da je dovoljno roditi se kao Srbin (s Kosovom u srcu), pa da ti svaka misao bude ka vladičina.
Što je, naravno, daleko od činjeničnosti. Stvar stoji ovako: mora se dobro zagrejati - i dugo grejati - stolica da bi se naučilo dobro promisliti o sopstvenom mišljenju, potom o svojim uverenjima, postupcima i prirodi stvarnosti (na našem slučaju političke, ne ontološke).
Avaj, to je nemoguća misija u sredini u kojoj se, kad neko nešto dobro promsili pa to kaže (ili napiše), kaže da taj „sere“, a u kojoj se kad neko kenja i baljezga za sve pare kaže da taj „filozofira“ i u kojoj se megabaljezganja tipa „mi možemo i ono što ne možemo“ ili „Jasenovac je najveći srpski podzemni grad „ - smatraju zvezdanim trenucima srpske misli i srpskog stanovišta (koje saborno nabijam na qwrz, skupa s misliocima).
Vratimo se mi u kafanicu. Oni moji nacionalno svesni i politički korektni drugari se ne predaju lako. Kažu da preterujem, da to tome nije baš tako, na šta ja - znajući gde su najtanji - kažem: „Je l’ vi mislite da je otac Tadej u pravu kad kaže kakve su ti misli, takav ti je život“, na šta drugari kažu da je tako i nikako drugačije, na šta ja kažem: „E dobro, prisetite se šta je sve bilo u poslednjih trideset godina, osvrnite se oko sebe, pogledajte kakav ‘nam’ je život, pa će vam biti jasno kakve su ‘nam’ misli.“
Šta na to kažu moji kafanski drugari? Evo šta: „Ne seri!“ Šta bi drugo rekli sad prelazimo na stvar. Ako samo reflektivno porazmislimo o ćorsokaku u kome se naše društvo našlo, brzo ćemo doći do zaključka da je ćorsokak posledica dvovekovnog lošeg (pogrešnog) mišljenja iz koga su po sili nužde proizašli loši (pogrešni) postupci iz kojih su - takođe po sili nužde - nastali permanentni pičvajzi, koje „srpski mislioci“ - stojeći na srpskom stanovištu - ne uspevaju objasniti ničim drugom osim delovanjem podmuklih stranih sila koje nas mrze zato što smo Srbi i pravoslavni, i rovarenjem domaćih izdajnika, tzv. autošovinista.